Chapter 14

Poslije tri godine saznali su Juda i njegovi ljudi da je Seleukov sin Demetrije s jakom vojskom i brodovljem doplovio u luku Tripolis,

zavladao zemljom i pogubio Antioha i njegova skrbnika Liziju.

Neki Alkim, koji je prije bio veliki svećenik a poslije se u vrijeme pobune svojevoljno okaljao, videći da se nikako ne može održati i da mu je posve onemogućen pristup k svetom žrtveniku,

pođe godine sto pedeset i prve kralju Demetriju i donese mu zlatnu krunu i palmu, i k tome maslinove grančice koje se običavaju prikazivati u Hramu. Inače tog dana nije učinio ništa više.

Ali kad ga je potom Demetrije pozvao u vijeće i upitao kakvo je raspoloženje i koje su nakane Židova, on iskoristi tu priliku za svoje lude namjere i odgovori:

"Židovi koji se zovu Hasideji, a kojima je na čelu Juda Makabej, vode neprestano ratove i dižu bune te ne daju da se kraljevstvo naužije blagostanja.

Zato sam ja, lišen pradjedovske časti, to jest velikog svećeništva, došao ovamo,

jer su mi na srcu u prvom redu kraljevska prava, a u drugom naši sugrađani, jer zbog nepromišljenosti spomenutih ljudi sav naš narod trpi nemalu štetu.

Kad sve to potanko saznaš, o kralju, po svojoj blagoj čovjekoljubivosti koju gojiš prema svima, udostoj se pobrinuti za dobro naše zemlje i našega naroda, kojemu prijeti pogibao sa svih strana.

Jer dok Juda živi, ne može država uživati mira."

Čim je to izgovorio, ostali kraljevi prijatelji, neprijateljski raspoloženi prema Judi, još većma uzeše podjarivati Demetrija.

On odmah dozva Nikanora, koji je zapovijedao odredom slonova, te ga imenova upraviteljem Judeje i posla ga

s nalogom da Judu pogubi a njegove ljude rastjera te da Alkima postavi za velikog svećenika veličanstvenog Svetišta.

Oni pogani koji bijahu pred Judom iz Judeje pobjegli pridružiše se hrpimice Nikanoru, jer su mislili da će se nezgode i nesreće Židova okrenuti u njihovu korist.

Kad su Židovi čuli za Nikanorov dolazak i za navalu pogana, posuli su se prašinom i stali se moliti Onome koji je dovijeka uspostavio svoj narod i koji se uvijek vidljivim znakovima zauzima za svoju Baštinu.

Na nalog svog zapovjednika odmah krenuše odande i sukobiše se s njima kod mjesta Desaua.

Judin brat Šimun uhvati se s Nikanorom, ali, iznenađen neočekivanim dolaskom protivničkih četa, pretrpje malen neuspjeh.

Ipak se Nikanor bojao da odluči krvlju, jer je čuo o junaštvu Jude i njegovih, o njihovoj neustrašivosti u bojevima za domovinu.

Zato je poslao Posidonija, Teodota i Natatiju da Židovima predlože i prihvate mirovne ponude.

Ispitavši dublje te prijedloge, zapovjednik ih priopći svojim vojnicima; pokazalo se da su jednodušni i da pristaju na nagodbu.

Uglavili su dan kada će se zapovjednici sastati na istom mjestu. Tada su sa svake strane došla po jedna bojna kola te su postavili počasne stolice.

Juda je na prikladnim mjestima razmjestio naoružane ljude spremne ako bi neprijatelji iznenada što vjerolomno pokušali. Lijepo su se sporazumjeli.

Nikanor se zadržao u Jeruzalemu, ne čineći ništa nepravedno. Štoviše, otpustio je ljude koji se bijahu okupili oko njega.

Judu je neprestano imao uza se, jer je u srcu osjećao sklonost prema tom čovjeku.

Nagovorio ga da se oženi i da ima djecu. Juda se oženio, živio u blagostanju i nauživao se života.

Kad je Alkim vidio njihovu međusobnu sklonost i shvatio da su sklopili ugovor, otišao je Demetriju i rekao mu da Nikanor ima izdajničke namjere, jer je Judu, protivnika njegova kraljevstva, imenovao nasljednikom.

Nato se kralj razgnjevi: razjaren klevetama tog nitkova, napisa Nikanoru pismo i poruči mu da zbog nagodbe veoma negoduje; i zapovjedi mu da mu odmah u Antiohiju pošalje Makabeja okovana.

Kad je to stiglo Nikanoru, zbunio se, jer mu bijaše teško da pogazi nagodbu s čovjekom koji nije ništa kriv.

Ali kako nije bilo moguće usprotiviti se kralju, vrebao je prigodu da taj nalog izvrši lukavštinom.

Makabej je ipak zamijetio da se Nikanor hladnije vlada prema njemu i da ga susreće grublje nego što je običavao te nasluti da ta hladnoća nije dobar znak. Zato skupi oko sebe mnogo svojih pristalica i stade izbjegavati Nikanora.

A ovaj, videći kako ga je čovjek vješto nadmudrio, pođe u uzvišeni i sveti Hram upravo kad su svećenici prinosili obredne žrtve i zapovjedi da mu predaju tog čovjeka.

Kako su mu oni pod zakletvom izjavljivali da ne znaju gdje je čovjek koga traži,

on podiže desnicu prema Hramu i zakle se ovako: "Ako mi ne predate Judu svezana lancima, sravnit ću to Božje svetište sa zemljom, raskopat ću žrtvenik te ću na istome mjestu podići divan hram Dionizu."

Rekavši to, ode. Tada svećenici podigoše ruke prema nebu i zazvaše Onoga koji je uvijek branio naš narod:

"O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi među nama.

Zato sad, sveti Gospodaru svake svetosti, sačuvaj dovijeka neoskvrnjen ovaj Dom koji je nedavno očišćen."

Uto Nikanoru optužiše Razisa, jednog od jeruzalemskih starješina, čovjeka koji je ljubio svoje sugrađane i bio na vrlo dobru glasu, pa su ga zbog njegove dobrote nazivali ocem Židova.

On je već u prvim vremenima pobune bio okrivljen zbog židovstva te se tijelom i dušom najpostojanije izložio za židovstvo.

Stoga je Nikanor, da pokaže svoju otvorenu nesklonost prema Židovima, poslao preko pet stotina vojnika da ga uhvate,

jer nije sumnjao da će nestanak tog čovjeka za Židove značiti težak udarac.

Kad je, dakle, rulja već gotovo osvojila kulu i jurišala na ulazna vrata, kad je već bio izdan nalog da se podmetne vatra i vrata zapale, Razis se, opkoljen odasvud, baci na vlastiti mač.

Radije je htio časno poginuti nego dopasti u bezbožničke ruke da podnosi uvrede nedostojne njegove plemenitosti.

Ali kako se u bojnoj žurbi nije smrtno pogodio, a rulja na vrata prodirala unutra, odvažno otrča na zid te se junački strmoglavi na rulju.

Kako su se svi odmah razmakli, pade usred praznine.

Još dišući, ponesen gnjevom, ustade sav obliven krvlju i unatoč teškim ranama potrča kroz rulju te stade na strmu pećinu.

Već posve bez krvi, istrže sebi utrobu uhvativši je objema rukama te je baci na rulju, moleći Gospodara života i duha da mu je jednom opet vrati. Tako je preminuo.