Chapter 13

Godine sto četrdeset i devete dočuli su Judini ljudi da Antioh Eupator dolazi s mnoštvom vojske na Judeju

i da je s njime njegov skrbnik Lizija, upravitelj državnih poslova; i da svaki ima grčku vojsku od stotinu i deset tisuća pješaka, pet tisuća i tri stotine konjanika, dvadeset i dva slona i tri stotine bojnih kola, opremljenih srpovima.

Njima se pridružio i Menelaj, vrlo prepredeno potičući Antioha, ne zato što bi svojoj domovini želio sreću, nego u nadi da će se održati na vlasti.

Ali Kralj kraljeva raspiri Antiohov gnjev na zlikovca, jer je Lizija kralju obrazložio da je Menelaj krivac svemu zlu. Zato Antioh zapovjedi da ga odvedu u Bereju i ondje pogube prema mjesnom običaju.

U tom se mjestu nalazi kula visoka pedeset lakata, puna pepela, a na njoj je naprava koja se okreće naokolo i odasvud sunovraćuje u pepeo.

Tu se mora popeti krivac svetogrdne pljačke ili kakvih drugih velikih zločina da ga odande strmoglave u smrt.

Takva je smrtna kazna zadesila tog nevjernika Menelaja a da ga nisu ni pokopali.

I to s pravom; sagriješio je mnogo protiv žrtvenika, kojega je i oganj i pepeo svet, i zato ga je stigla smrt u pepelu.

U to se primicao kralj, premećući u glavi najokrutnije nakane kako bi Židovima napakostio još gore nego njegov otac.

Kad je Juda za to saznao, odredio je da narod danju i noću zazivlje Gospodina, da i sad kao nekoć pritekne u pomoć onima kojima prijeti pogibao da ih liše Zakona, domovine i svetog Hrama

te da ne dopusti da puk koji je malo odahnuo opet padne pod vlast bogohulnih naroda.

Kad su svi zajedno izvršili taj nalog, zaklinjući milosrdnog Gospodina suzama i postovima, prostrti ničice tri dana zaredom, Juda ih ohrabri i pozva da se spreme.

Potom je sa starješinama odlučio da ne čekaju, nego da iziđu i s Božjom pomoći riješe stvar prije nego kraljeva vojska upadne u Judeju i zauzme grad.

Prepustivši, dakle, pothvat Stvoritelju svijeta, potaknu svoje drugove da se za zakone, Hram, Grad, domovinu i ustanove junački bore na život i smrt, pa se utabori kod Modina.

Davši tada svojima bojni zov: "Božja je pobjeda!", noću s najboljim poizbor momcima napade kraljev šator; pobi u taboru oko dvije tisuće ljudi, a njegovi ljudi probodoše najvećega slona i njegova upravljača u kućici.

Ispuniše sav tabor stravom i metežom pa se pobjedonosno povukoše.

Kad je počela svitati zora, sve je bilo gotovo, jer je Gospod pomogao i štitio Judu.

Kad je kralj iskusio židovsku hrabrost, pokuša varkama napadati njihove položaje.

Približi se snažnoj židovskoj tvrđavi Betsur, ali je bio odbijen, svladan, pobijeđen.

Juda je opsjednutima slao što im je bilo potrebno.

Ali je neki Rodok iz židovske vojske neprijateljima odao tajne. Pronašli su ga, uhvatili i smaknuli.

Kralj je i drugi put poveo pregovore s onima u Betsuru, ponudio im mir, prihvatio uvjete pa se povukao; a zatim napade Judu i njegove ljude, ali bi poražen.

Kad je doznao da je Filip, koga je postavio za državnog upravitelja u Antiohiji, podigao bunu, usplahirio se pa stade opet pregovarati sa Židovima; prihvati njihove uvjete i zakletvom se na njih obveza. Poslije izmirenja prinese žrtvu, počasti Hram i nadari Sveto mjesto.

Dobro je primio Makabeja i postavio ga za namjesnika od Ptolemaide do zemlje Gerenijaca.

Ode u Ptolemaidu, ali se njezini građani nisu slagali s ugovorom; negodovali su zbog nekih stavaka i tražili da se ponište.

Tada se na besjedište pope Lizija. Branio je nagodbu kako je najbolje znao; uvjeri stanovnike, umiri ih i pridobi, a onda se vrati u Antiohiju. Tako se završio kraljev vojni pohod i uzmak.