Chapter 50

Šimun, Sin Onijin, veliki svećenik, za svoga je života popravio Dom, u svoje je vrijeme učvrstio Hram.

Položio temelje dvostruke visine i visoka kruništa oko Svetišta.

U njegovo je vrijeme vodeno spremište iskopano, jezero poput mora golemo.

U brizi da narod izbavi od propasti, utvrdio je grad protiv opsade.

Kako li krasan bješe, okružen gomilom ljudi, kad bi izašao iza zastora Doma?

Kao zvijezda Danica među oblacima i kao mjesec pun;

kao sunce koje obasjava Hram Svevišnjega i kao sjajna duga na blistavim oblacima;

kao ruža u proljetne dane i kao ljiljan kraj izvora; kao grana tamjanova za žara ljetnoga

i kao plamen i kad u kadionici; kao vrč od kovana zlata, optočen mnogovrsnim dragim kamenjem;

kao maslina puna plodova i kao čempres što se diže u oblake.

Kad bi na se metnuo krasnu odjeću i obukao se u divne haljine, i kad bi se uspinjao na sveti žrtvenik i ispunio trijem Svetišta svojim veličanstvom;

kad je primao žrtvene dijelove iz ruku svećenika, a sam stajao kod ognjišta oltarskog okružen vijencem braće svoje kao mladi cedar libanonski: okruživahu ga kao grane palmove

svi sinovi Aronovi u slavi svojoj, sa prinosima Gospodnjim na rukama, pred svim zborom Izraelovim.

Dok je on vršio službu kod oltara, prinosili su po redu prinose Svevišnjem, Svevladaru;

pružio bi ruku svoju za posudom i prolio soka od grožđa, izlivši ga na podnožje oltarsko za ugodni miris Svevišnjem Kralju svega.

Klicali bi tad sinovi Aronovi i trubili u trublje od tučene kovine i ječali jekom silnom u spomen pred Svevišnjim.

I tada bi sav narod odjednom pao na zemlju ničice da se pokloni Gospodu, Svevladaru, Bogu Svevišnjem.

A pjevači bi zapjevali pjesme hvalbenice: sladak bijaše zvuk mnoštva tih glasova,

dok se narod utjecao Bogu Svevišnjem moleći se pred Milosrdnim dok se ne bi svršila služba Gospodnja i obred priveo kraju.

Potom bi sišao i podigao ruke svoje nad svim zborom sinova Izraelovih da blagoslov Gospodnji svojim usnama izusti i prodiči se njegovim imenom.

I još jednom svi bi pali ničice da prime blagoslov Svevišnjeg.

A sada blagoslovite Boga svemira, koji čini čudesa svagdje, koji uzdiže naše dane od utrobe majčine i čini s nama po milosti svojoj.

On neka nam dadne radosno srce i podari mir našem vremenu, u Izraelu, na vijeke vijekova.

Neka milost njegova bude trajno s nama i neka nas u naše vrijeme izbavi.

Na dva se naroda gnuša moja duša, a treći i nije narod:

na žitelje Seirske gore i na Filistejce i na ludi puk koji živi u Šekemu.

Pouku u mudrosti i znanosti zapisao je u knjigu ovu Isus, sin Sirahov, Eleazar, iz Jeruzalema, koji je kao kišu izlio mudrost svojeg srca.

Blago čovjeku koji o ovome razmišlja i primajući to k srcu postaje mudar.

Bude li postupao prema tome, u svemu će biti moćan, jer je svjetlost Gospodnja njegov put.