Chapter 38

Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio.

Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva.

Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju.

Gospod od zemlje pravi lijekove i razborit ih čovjek ne odbacuje.

Nije li po drvetu voda postala slatka, pokazujuć' tako svoju moć?

Ljudima je dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela njegovih.

Njima se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema.

Tako nema kraja djelima njegovim i po njemu se blagostanje širi svijetom.

Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje.

Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce.

Prinesi žrtvu blagomirisnu i spomen-žrtvu i pretio dar prema imanju svojem.

Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek' nije daleko od tebe, jer i on je potreban.

Katkad je spas u ruci njihovoj,

jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života.

Tko griješi pred Stvoriteljem svojim nek padne u ruke liječničke.

Sine moj, roni suze nad mrtvim, tužaljkom prokukaj kao patnik skrhan: ukopaj mu tijelo prema običaju i ne uskrati počasti grobu njegovu.

Gorko plači i žarko ridaj i pokaži žalost koju zaslužuje: jedan ili dva dana, da izbjegneš govorkanje, a potom se utješi od žalosti svoje.

Jer od tuge dolazi prijeka smrt, i žalost slabi snagu životnu.

Neka žalost prođe s pogrebom, jer je život u žalosti nepodnošljiv.

Ne prepuštaj srce svoje žalosti: odagnaj je i misli na svoj svršetak.

I ne zaboravi: povratka nema; njemu ne koristiš, a sebi udiš.

Misli na njegovu kob koja je i tvoja: jučer meni, danas tebi.

Kad mrtvac počine, nek' počine i spomen njegov i utješi se kad izađe njegov duh.

U dokolici je mudrost zakonoznanca, i tko je od poslova slobodan postaje mudar.

Kako će omudriti onaj tko upravlja plugom i komu je sva slava u šiljku ostana, tko tjera volove i bavi se radom oko njih i koji govori samo o teladi:

um je njegov obuzet brazdama koje slijedi, a bdijenja mu prolaze u tovu junadi.

Tako i svi radnici i rukotvorci koji rade i dan i noć: oni koji rezbare pečatnjake i trude se neprestano oko novih šara svesrdno teže za što većom sličnošću uzoru i bde noću da usavrše svoje djelo.

Tako i kovač koji sjedi pokraj nakovnja i promatra sirovo željezo: dah ognja peče mu kožu, a on se oko vrela ognjišta napreže; zvuk čekića zaglušuje uho njegovo, oči upire u uzorak pred sobom; srcem misli na svršetak posla svog i noću bdi da ga usavrši.

Tako i lončar koji sjedi kod posla svog i okreće točak nogama: uvijek je u brizi za djelo svoje i sve su mu kretnje odbrojane.

Rukom daje oblik glini, a nogama je gnječi; srcem misli na laštenja i bdi noću da peć očisti.

Svi se oni u ruke uzdaju, i svaki je vičan svome poslu.

Bez njih se nijedan grad ne može sagraditi, a nema ni naselja ni putovanja.

Ali njih ne pitaju u vijeću narodnom i ne ističu se u općini. Ne sjede na stolici sudačkoj i ne shvaćaju Zakona zavjetnoga.

Ne ističu se naobrazbom ni zdravom rasudbom i nema ih među tvorcima mudrih izreka. Ali oni održavaju stvoreni svijet i molitva im je na djelo usmjerena.