Chapter 14

Blago čovjeku koji nije zgriješio riječima i koga ne muči grižnja zbog grijeha.

Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade.

Tvrdici ne priliči bogatstvo, i čemu veliko blago pohlepniku?

Tko uskraćuje sebi sabire drugomu, i tuđinci će se naslađivati dobrima njegovim.

Tko je tvrd prema sebi, komu će biti dobar? Takav ne uživa ni u vlastitom dobru.

Nema okrutnijeg od onoga tko muči samog sebe: to mu je plaća za vlastitu zloću.

Pa ako i čini dobro, čini nenamjerno i na koncu otkriva svoju zloću.

Zavidljivac je opak: on odvraća pogled i prezire tuđi život.

Premalen je oku lakomu vlastiti dio, pohlepa isušuje dušu.

Tvrdičino oko hlepi za kruhom i glad je za njegovim stolom.

Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi i prinesi Gospodu dostojne žrtve.

Ne zaboravi da smrt neće oklijevati i da ti nije objavljen ugovor Podzemlja.

Prije nego umreš, čini dobro prijatelju, i pruži, daj mu koliko možeš.

Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka.

Nećeš li ostaviti blago svoje drugomu i neće li zaslužba tvoja biti ždrijebom razdijeljena?

Podari i primi i okusi užitka, jer se u Podzemlju radost ne traži.

Sve se živo troši kao i odjeća, i vječna je uredba: valja umrijeti.

Kao lišće što raste na bujnu drvetu te jedno opada a drugo niče, tako i naraštaji od krvi i mesa: jedni umiru, a drugi se rađaju.

I svako prolazno djelo propada, a zajedno s njim i njegov tvorac.

Blago čovjeku koji razmišlja o mudrosti i umuje razborito,

koji u srcu svojem proučava njezine putove i posvećuje se u njezine tajne.

On je progoni kao lovac i vreba je kraj staze njezine;

on viri kroz prozor njezin i prisluškuje na vratima njezinim;

postavlja se blizu kuće njezine i udara klin svoj u njezin zid;

podiže svoj šator kraj nje i nastanjuje se u sretnu počivalištu;

on stavlja djecu svoju pod njezinu zaštitu i boravi pod granjem njezinim;

on nalazi okrilje od žege pod sjenom njezinom i prebiva u divoti njezinoj.