| Chapter 57 |
1 | Zborovođi. Po napjevu "Ne pogubi!" Davidov. Miktam. Kad je ispred Šaula pobjegao u pećinu. |
2 | Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni jer mi se duša utječe tebi! U sjenu tvojih krila zaklanjam se dok pogibao ne mine. |
3 | Vapijem Bogu višnjemu, Bogu koji mi čini dobro. |
4 | Nek' pošalje s nebesa i spasi me, nek' postidi one što me progone: neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost! |
5 | Ležim usred lavova koji proždiru ljudske sinove. Zubi su im koplja i strijele, a jezik im mač je naoštren. |
6 | Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom! |
7 | Mrežu namjestiše stopama mojim, stisnuše dušu moju; iskopaše preda mnom jamu: sami nek' u nju padnu! |
8 | Postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje; pjevat ću i svirati. |
9 | Probudi se, dušo moja! Probudi se, harfo i citaro! Probudit ću zoru jutarnju. |
10 | Hvalit ću te, Gospode, među narodima, među pucima pjevat ću tebi: |
11 | jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja. |
12 | Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom! |